aktivizam, ljudska prava, anti-kapitalizam
Svijet bez granica
Blog
ponedjeljak, listopad 31, 2016
Jedino su SAD 1982. i 1983. glasovale protiv deklaracije kojom se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Kao što vidimo, ni nakon 30 godina službena američka stajališta se nisu smekšala. 1996. Sjedinjene su Države na Sovjetskom sastanku na vrhu o hrani (World Food Summit) održanom pod pokroviteljstvom UN-a, usprotivile zaključku sastanka kojim se priznaje 'pravo svakog čovjeka da ima stalnu i hranjivu prehranu'. SAD je ustrajao na tome da ne prizna 'pravo na hranu'. Za ljude u zemljama u razvoju ta su prava - za koja je svjetska zajednica željela da postanu globalna norma - dio njihove obrane od tiranije, korupcije i nepravde što ih u njihovim zemljama provode strane agenture i korporacije iz SAD-a. Imajući u vidu kontekst i povijest zemalja trećeg svijeta, postavljanje tih načela kao prava, otvara raspravu o naslijeđenim nepravdama koje i dalje stvaraju nejednakosti, siromaštvo i nedostatak jednakih prilika za sve: ali to je i mogućnost za promjene. Washington se, naprotiv zauzimao samo za jedno: slobodnu trgovinu.



Ako je Amerika svijet, onda joj ne trebaju svjetske institucije koje bi vodile vanjsku i ekonomsku politiku. Općenito, Ameriku ne zanimaju tijela kao što su program UN-a za razvoj (UNDP), Međunarodna organizacija za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO) i Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Jedina institucija nad kojom SAD ima potpunu kontrolu je Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Doista, postoji mišljenje da je WTO glavni instrument za održavanje američkog 'neoimperijalizma'.

Da bi ostale hipersila i da bi se održavao tehnološki hiperimperijalizam, SAD su odabrale WTO i Međunarodnu monetarni fond (MMF) te Svjetsku banku (World Bank). Prvo, WTO, MMF i Svjetska banka su najnetransparentnije i najnedemokratskije svjetske institucije. Zbog tajnovitosti koja okružuje njihov proces odlučivanja, idealna su tijela da se neugodan svijet drži na pristojnoj udaljenosti. Drugo, ove su institucije najdjelotvornije za provedbu mehanizama u zemljama u razvoju: WTO prijetnjom mjerama o izvozu njihove robe, MMF uvjetuje načine kreditiranja i provodi ih nemilosrdno, a to sve osjetimo na primjeru Hrvatske koja sve probleme koje ima, ima upravo zbog ovih mjera. Stoga, zatvaranje očiju pred činjenicom da nam izvor svih zala maše pred očima svuda oko nas, naprosto je krajnje naivno.

SAD koristi takve mehanizme kako bi držao na uzdi zemlje u razvoju, poput Hrvatske, i poticao razvoj svojih multinacionalnih kompanija, uklonio im prepreke i dao im pozitivan utjecaj. Nevolje najsiromašnijih izravan su nusproizvod sebičnosti bogatijih.

SAD gomila svoje bogatstvo svijeta pomoću osam tipova manipulacije:

1. SAD domaći rast financira ušteđevinom ostatka svijeta. Otkako je napušten zlatni standard, SAD ima koristi od toga jer ima najjaču valutu, i to znači da stječe prihod od slobodnog novca, iliti od izdavanja dolara za gotovinsko plaćanje diljem svijeta. Zarađuje na tome što ima pravo odrediti kamatne stope domaćim, a ne prema svjetskim stopama. Jedna katastrofalna posljedica toga pokazala se na početku monetarističke ere Reagana i Thatcherove, kada su Sjedinjene Države povećale kamatne stope do nebesa, što je ubrzalo financijsku propast Meksika i započelo dužničku krizu, koja je najteže pogodila siromaše zemlje. Tada su se mnoge zemlje uhvatile u dužničku zamku i stradale, primjerice Argentina. Kada zemlje poput Argentine zapadnu u dug, stradavaju zbog odljeva kapitala. Dužnička zamka je također i prijeko potrebna jednadžba za uništavanje malih farmera diljem američkog kontinenta. Poticali su ih da posude jeftin novac koji će potom uložiti u 'razvoj, novu opremu, sjemenje, itd. ali koliko god novca posudili ili modernizirali proizvodnju, ne mogu se natjecati s velikim igračima koji veličinom i resursima kontroliraju i proizvodnju i tržište. Tako teret duga raste, a zemlje - kao i američki mali farmeri - na kraju plaćaju kamate više nego što su mogli zamisliti, ili su dužni, bez obzira na to koliko radili.

2. Više od dvije trećine svjetske populacije nema demokratsku kontrolu nad vlastitom ekonomskom sudbinom jer im to pravo osporava SAD. Veći dio svijeta ne može utjecati na odluke MMF-a i nema dovoljno moći da pokrene pozitivne promjene u WTO-u. To znači da se kreditima MMF-a otvara put stranom vlasništvu i dominaciji nad gospodarstvom, osobito u proizvodnji i financijama.

3. SAD 'liberalizaciju trgovine' tumači kao jednosmjeran proces kao otvaranje vrata američkim multinacionalnim kampanjama i biznisu. Proces liberalizacije trgovine, te uklanjanja ili smanjivanja prepreka za međunarodno trgovanje robom i uslugama postoji od 1980. Zemlje u razvoju morale su znatno promijeniti planove za prehrambenu industriju i poljodjelstvo te otvoriti tržište za uvoz jeftine hrane, a istodobno smanjiti i ograničiti potporu vlastitim proizvođačima. Time seljaci, koji ne mogu konkurirati ostaju bez posla i uništava se domaća, lokalna poljoprivreda.

4. SAD zagovara ekonomske slobode koji zapravo uistinu uništava ekonomsku slobodu siromašnih naroda. Zbog toga su zemlje u razvoju prikliještene: s jedne strane omogućavaju svojim tehnološkim nadmoćnim tvrtkama slobodan ulaz na svjetsko tržište, a s druge strane onemogućile su napore zemalja u razvoju da povećaju proizvodnju i izvoz te im zatvorile pristup na američko tržište. To je ono što je poznato kao ekonomija slobodnoga tržišta.

5. SAD sustavno podriva napore najslabije razvijenih zemalja da se uhvate u koštac s siromaštvom i prehrane svoje stanovništvo. Amerika je nametnula goleme carine na važne poljodjelske proizvode kao što su riža, šećer i kava. Na kikiriki je, na primjer, carina veća od 100%. Zbog takvih trgovinskih ograničenja najsiromašnije zemlje svijeta gube zapanjujućih 2,5 milijarde dolara deviznog priljeva na godinu. Ukupan učinak je ravan katastrofi. Na Haitiju, na primjer, liberalizacija tržišta riže i potom nagli porast subvencioniranog uvoza iz SAD-a nisu samo uništili domaću proizvodnju riže i ugrozili egzistenciju mnogih farmera, nego je time dovedena u pitanje i nacionalna opskrba hranom. Zbog dampinga američkih proizvoda, s cijenama nižim od troškova proizvodnje, uništena je egzistencija ionako ugrožena stanovništva koje živi u nezamislivoj bijedi u mnogim zemljama.



6. SAD vara najnerazvijenije zemlje i povećava njihov siromaštvo. Razmotrimo, na primjer, kako je prijedlogom zakona za razvoj Afrike (Africa Growth and Opportunity Act, AGOA), koji je potpisom ozakonio predsjednik George W. Bush u listopadu 2001., prevarene afričke zemlje. AGOA je trebao omogućiti afričkim gospodarstvima da sa svojim proizvodima, bez carina i uvoznih kvota, uđu u američko tržište u zamjenu za davanje određenih koncesija američkim tvrtkama. No, što zapravo dobivaju Afričke zemlje? Američka vlada dopušta pristup tržištu samo onoj robi za koju misli da neće imati negativne posljedice za američke proizvođače. Prema tome, kava, šećer, i ostali proizvodi od kojih bi afričko gospodarstvo itekako imalo koristi, nisu time obuhvaćena. Tim sporazumom na američko tržište mogu ući afričke tkanine i odjeća bez carina i kvota, ali, zapravo, ući će samo proizvodi od tkanina i prediva proizvedenih u Americi. Postoji strogo ograničenje za tekstilne proizvode od materijala proizvedenih u afričkim zemljama ili drugdje. Time što se za sve proizvode moraju koristiti američke sirovine, uništava se domaća proizvodnja i proizvodnja sirovina u afričkim zemljama. Osim toga, uvoz američkih sirovina za proizvodnju tekstila u Africi je skup, uračunavši prijevoz i ostale prateće troškove, pa naposljetku afrički tekstilni proizvodi namijenjeni izvozu u SAD nisu konkurentni.

Ono što AGOA traži od afričkih zemalja jest sljedeće: 1. da uklone prepreke za svu američku trgovinu i ulaganja, da se prema američkim tvrtkama odnose jednako kao i prema afričkim, da zaštite američko intelektualno vlasništvo prema međunarodnim standardima, 2.) da nastave proces privatizacije, ukinu državne subvencije i kontrolu cijena, 3) da zajamče radne uvjete prema međunarodnim standardima i odrede donju dobnu granicu za rad djece, 4) da se ne petljaju ni u bilo kakve aktivnosti kojima se ugrožava sigurnost SAD-a i vanjskopolitički interesi. Takvi su sporazumi uvelike odgovorni za povećanje apsolutnog siromaštva u Africi u protekla dva desetljeća.

7. SAD sustavno su radile na spuštanju cijena robe u svijetu u razvoju: suzbijanje inflacije trebao bi biti jedan od ključnih uspjeha američkog gospodarstva u proteklih deset godina. Kod mnogih proizvoda, kao što su kava, čaj, kikiriki, prevelika ponuda izazvana poticajima ili dugovima, vodi ka manjem ukupnom dohotku, dok izvoz iza kojega stoji WTO i MMF uzrokuje strukturnu preveliku ponudu. Ukratko, ne postoji takav kartel proizvođača izvoznika, osim naftnih, koji bi mogli uspostaviti ravnotežu između ponude i potražnje. Kada su se karteli pojavili, uništili su ih američki interesi, kao što je to bilo u slučaju neuspjela kartela za banane 1970-tih kada su, prema uzoru OPEC, zemlje proizvođači banana u Srednjoj i Južnoj Americi pomislili da one mogu učiniti to isto. Na nesreću, banane nisu nafta pa ih ne možete ostaviti u zemlji i tako smanjiti ponudu - one se pokvare - ali, bez obzira na to, glavni razlog propasti kartela bila je djelotvornost američkih tvrtki.

8. Kao da to sve nije dovoljno, SAD još i nameće svakodnevno jednostrane prisilne ekonomske mjere, inače poznate kao sankcije. Tijekom proteklih 80 godina takve su sankcije bile nametnute raznim zemljama 120 puta. Od toga su 104 nametnute nakon drugog svjetskog rata. Samo 1998. Amerika je sankcionirala 75 zemalja, ili 52% čovječanstva.

Te manipulacije globalnom ekonomijom su na dobrobit američkih potrošača. Kada Amerikanci promatraju svijet, vide siromaštvo i nerazvijenost koji se ne žele promijeniti. Oni vjeruju, a to im stalno govore političari i mediji, da je Amerika najvelikodušnija zemlja na svijetu. Zemlja slobode, zemlja demokracije i ljudskih prava.



Ako je Amerika svijet, onda i svjetski resursi pripadaju Americi. Više od polovice svih svjetskih roba i usluga pripadaju Americi. Američki narod troši više od 10 milijardi dolara na godinu samo na hranu za kućne ljubimce - to je 4 milijarde dolara više od ukupnog iznosa za osnovne zdravstvene potrebe i prehranu svakog čovjeka na zemlji. Izdanci na kozmetiku u Americi iznose 8 milijardi dolara, za 2 milijarde dolara više od ukupnog godišnjeg iznosa potrebnog za osnovno školstvo diljem svijeta. Tri najbogatija Amerikanca imaju prihode veće od ukupnog iznosa bruto domaćeg proizvoda u 48% najmanje razvijenih zemalja.

Još nismo izašli iz nabrajanja potresnih podataka. Šokantne činjenice nam govore da se i dan danas američke biotehnološke korporacije, istraživači i špekulanti bave pronalaženjem načina kako da prisvoje drevno znanje i mudrost starosjedilačkih naroda. Tehnike, postupci i znanje tih naroda razvijalo se tisućama godina. Oni su odabrali i križali biljke, krotili divlje životinje, otkrili biljne lijekove. Dok su znanja nastala u SAD-u i Europi zakonom zaštićena, tradicionalna znanja pak nisu zaštićena. To je tako, naravno, zbog sporazuma WTO-a o trgovanju intelektualnim vlasništvom u kojemu nema posebne odredbe o zaštiti tradicionalnog i starosjedilačkog znanja temeljenog na znanju i rukovanju samoniklim biljem ili sličnim proizvodima. Stoga američke multinacionalne kompanije, agrobiznis i biotehnološke tvrtke mogu nekažnjeno prisvajati znanja i pristupke.

Biljke kojima su se tradicionalno koristili starosjedilački narodi sada su postale predmetom grabežljiva prisvajanja prava na intelektualno vlasništvo. Počelo je s biljkom nim, koja nam može poslužiti za primjer. Nim se u Indiji rabi za pripravu raznih ljekova protiv bolesti kao što su čir, dijabetes, problemi s kožom i zatvorom, ali služi i kao djelotvoran insekticid protiv skakavaca, larve komaraca i žohara. Godine 1985. pesticidni ekstrakt iz nima nazvan 'Margosan – 0' patentirao je američki trgovac drvima i onda ga prodao multinacionalnoj kemijskoj korporaciji M.g: Grace and Co. Lavina je krenula. od 1985. do 1995. odobreno je više od 37 patenata u Europi i SAD-u za uporabu i proizvodnju proizvoda od nima, čak i paste za zube. Tako je ono što je bilo slobodno i svima dostupno (računa se da samo u Indiji ima 14 milijuna stabala nima), ono što ljudi u južnoj Aziji stoljećima gajili i rabili, postalo je vlasništvom američke multinacionalne korporacije. Nakon nima ista je sudbina pogodila i ayabuascau i quinoau iz Južne Amerike, kavu s pacifičkih otoka i gorku tikvu s Filipina i Tajlanda. Prije su ih rabili starosjedioci, a sada si pravo na vlasništvo nad njima prisvaja američki biznis.

Takvim pljačkaškim ponašanjem ne samo da su ljudi lišeni onoga što im s pravom pripada, nego ono ima i pogubne posljedice za njihovu budućnost i budućnost cijeloga svijeta.

Vezani postovi: Američki hiperimperijalizam - dostava demokracije (link)

izvori i preporuke:

Knjiga: Zašto ljudi mrze Ameriku? (link)



Knjiga: Hegemonija ili opstanak (link)




Rise of the History's biggest Empire




Ukoliko me želite kontaktirati, ili primati´mail obavjest´svaki puta kada objavim novi post, pišite na duh_vremena (et) yahoo (.) com

duh-vremena @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
o blogu

  • Tekstovi na ovom blogu obrađuju teme o ljudskim pravima, aktivizmu, globalizaciji, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, itd. 'Duh Vremena' označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određenog vremenskog razdoblja.
Brojač posjeta
442111
Index.hr
Nema zapisa.