aktivizam, ljudska prava, anti-kapitalizam
Svijet bez granica
Blog
četvrtak, rujan 1, 2016
U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga i svako dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti. Veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta u državne obveznice umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki. Tako javni dug opet djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i radnih mjesta. U svakom slučaju, kad ministar financija prodaje državne obveznice, to nije nekakva dosadna transakcija o kojoj u novinama čitaju samo ekonomski lumeni, već se to tiče svakog od nas, pa čak i djece, jer će se njihovim novcem te obveznice jednog dana isplaćivati. To je ujedno i cijena sistema predstavničke demokracije u kojem narod bira predstavnika buržujske klase koji potom donosi odluke u ime naroda koji je nesposoban da to čini sam. Kako je to moguće?



Državni dug RH se počeo stvarati za vrijeme Domovinskog rata prilikom dizanja golemih kredita od SAD-a i EU za kupovinu oružja za obranu od JNA koja je pak svoje oružje naslijedila iz deponije bivše države Jugoslavije. Pri završetku rata, uslijedili su troškovi za saniranje ratnih šteta i funkcioniranje državnih sustava. Tek s promjenom vlasti 2000. strani kapital postao je lako dostupan i vlada se počela ozbiljno zaduživati za velike infrastrukturne projekte poput gradnje autocesta. Političari su se tada igrali skrivača s javnim dugom koji je stvoren kroz proračun, ali ne i onim iz izvanproračunskih fondova, pa je novac uzimala iz proračuna Hrvatskih autocesta (HAC-a), Hrvatskih voda, itd. S vremenom je to postala uobičajena praksa, koju je do savršenstva razvio HDZ i Ivo Sanader.

U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, za vrijeme mandata HDZ-ovih premijera javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna. Od 2000. do 2003. godine, za mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna. Od 2004. godine do 2011., Ivo Sander i Jadranka Kosor (HDZ) Hrvatsku su zadužili još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga. Tijekom vladavine SDP-a kojeg je vodio Zoran Milanović dug je povećan za 57 milijardi kuna. Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna (HDZ je vladao 17 godina), a SDP-ove za 91 milijardu kuna (SDP je vladao 6 godina). To bi nam reklo da bi SDP s dodatnim mandatima vladavine zadužio državu još toliko da se izjednače s HDZ-om.
Ljudi stoga izlaze na izbore i kroz 'demokraciju' glasaju na izborima za predstavnika buržujske klase (za parlament, skupštinu, razna vijeća) koji će odlučivati umjesto njih o njihovim životima te naizmjenično zaduživati građane. Izlaskom na izbore i glasajući za buržuje, davaju im se na raspolaganje sredstva preko praonice novca, zvane 'država', što dovodi do zaduživanja samih građana koji glasuju, te svih narednih generacija koje dolaze.

Država – praonica novca za buržuje

Usprkos tome što državu mnogi smatraju simbolom domoljublja, vjere i doma, ona zapravo ne predstavlja ništa od toga. od same početne ideje pa do dan danas, država služi isključivo svrsi: 1.) zaštiti privatnih interesa buržujske elite 2.) praonica novca za buržujsku elitu. Ovo sve funkcionira zapravo poprilično jednostavno: Na svaki kredit kojeg podižu buržuji na vlasti, odabrani od strane naroda, banke zadaju goleme kamate koje stvaraju dug kojeg zatim otplaćuje narod. Iste banke, koje su u privatnom vlasništvu stranih korporatista (uslijed privatizacije i raspodjele), dug koji država ima prema njima, naplaćuju građanima - putem ovrha! Primjerice, uzmimo da prosječni građanin danas ima (realnu) mizernu plaću od oko 2500 i 3500kn. U slučaju ne plaćanja jednog računa (za vodu, struju, plin, komunalije) u iznosu od (npr.) 200kn, njegov dug se povećava na 900kn, a zatim na 1100kn iz razloga jer su naplatne komunalije, voda, holdinga i struje velike firme koje imaju ugovore s odvjetnicima koji funkcioniraju kao ovršiteljska mafija. Svaki puta kada netko od građana ne plati svoj račun, odvjetnik šalje upozorenja i pokreće tužbeni postupak s time da automatski naplaćuje svoje troškove koji se nadodaju na početnu cijenu neplaćenog računa. Sljedeće što se događa jest da osoba s 2500kn plaće više nije u mogućnosti platiti svoj račun zbog zateznih kamata.



Razvijene zemlje Europske unije nisu dozvolile sistem ovršiteljske mafije jer imaju sređenu birokraciju pa su stoga troškovi njihovih ovrha svedeni na minimum. Ako neka obitelj treba dobiti opomenu zbog ne plaćanja računa ili se pokreće tužbeni postupak, to se čini automatizmom putem sa par listova koji iziđu iz kompjutora - bez troškova privatnih odvjetnika i njihovih grandiozno skupih usluga. U tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, u kojima korupcija diktira pravila, stvari su obrnute.
Stoga, svima bi trebalo biti jasno da pomračeni umovi i veleizdajnici koji stoje ispred HDZ-a i SDP-a nemaju apsolutnu nikakvu ulogu u ovoj igri osim da narod održavaju u neznanju, da održavaju status quo, te dužničko ropstvo građana. Jedni imaju lažne maske socijaldemokrata i liberala, dok se drugi krase lažnim domoljubljem i kršćanstvom upravljajući tako nižim strastima naroda kojemu su, uza sve ostalo, oduzeli pravo na besplatno obrazovanje, siguran dom i zaposlenje. Zaključak je da se svi politički programi kandidata na izborima 2016. svode na: održavanje postojeće monetarne ovisnosti.

Političke stranke i statusni simboli

Političke stranke su organizacije stvorene kako bi očuvale partikularne interese svojih članova – političara koji ih vode, te kako bi se isti ljudi na vlasti bogatili, te istovremeno održavali status quo. To vidimo na praktičnoj činjenici o tome koliko su HDZ i SDP zadužili građane.
Ako pogledamo povijest, u vrijeme kraljica i kraljeva je vladala ista situacija. Čak se niti golema statusna razlika nije promijenila. Tada se kraljevi i kraljice nikada nisu spuštali na razinu naroda, već je razlika između vladara, te između radničkog sloja bila nesaglediva. To se događa i danas. Političari koji sjede u saboru se ne miješaju s narodom. Oni uživaju posebne privilegije, izvan zakona, uz pomoć države. Ako se kreću među ljudima, to je isključivo za vrijeme pred izbornih kampanja, ili povodom bilo koje druge samopromocije, jer se aktivnosti svih političara svode isključivo na samopromociju. U svim ostalim situacijama buržuji se kreću u najskupljim automobilima uz jako osiguranje. Kada ljetuju, ljetuju na udaljenim jahtama ili u vilama na osiguranim imanjima. Buržuji na vlasti opstaju zahvaljujući sistemu parlamentarne demokracije (Parlamentarna demokracija je oblik predstavničke demokracije: isključivo izabrani predstavnici naroda predstavljaju narod). Parlamentarna demokracija se bazira na elitizmu i statusnoj ovisnosti. Država je aparat koji to sve omogućava.



Sirotinja i srednja radnička klasa uzastopno bira i glasa političke predstavnika na temelju toga koji je njihov status u društvu. To možda ne čine svjesno, ali statistike i činjenice govore da političari koji pobjeđuju jesu oni koji imaju najviše zakupljenog javnog prostora za samopromociju. Onaj političar koji ima više novca, moći će si priuštiti kvalitetniju političku kampanju pred izbore, više štandova na kojima će njegovi potrčci dijeliti letke i regrutirati bezumnu masu, te zakupiti što više medijskog prostora za sebe. Dakle, uz pomoć svog statusa i debljine bankovnog računa, političar ostvaruje promociju na konte koje dolaze izborni rezultati. U zemljama u kojima vlada neo-liberalni kapitalizam (sve bivše socijalističke zemlje: Poljska, Rumunjska, područje bivše Jugoslavije, itd.) je gotovo ne moguće da se dogodi da narod odabere onog političkog predstavnika koji ima niži statusni simbol od drugoga, tj. onoga tko ima manje novca. Takvo činjenično stanje opstaje zahvaljujući visokoj toleranciji na korupciju. Primjerice, u zemljama u kojima vlada praktična socijalna demokracija (Skandinavske zemlje) biranje političara se ne svodi isključivo na status, već i na praktičnost njihovog programa. Bitna razlika je i da takve zemlje imaju i više opcija nego što ih imaju neo-liberalne zemlje. Tako u skandinavskim zemljama osim konzervativaca i lijevih postoje stranke ekonomskog razvoja i zeleni. U neo liberalnim zemljama postoje konzervativci (HDZ), sindikalisti (SDP), a u onim više pro-američkim postoje i stranke nacional-kapitalizma poput Živog zida. Most i sve ostale stranke ideološki ionako već pripadaju spomenutom bloku HDZ-a ili SDP-a. Od svih opcija koje su se do sada ponudile u ovoj državi, svi oni su se grupirali na jednu od ovih ponuđenih strana, a niti jedna od tih strana ne zagovara potpuno uništenje ekonomskog sustava i građenje novog, samoodrživog sistema, jer tome ne služi parlamentarna demokracija. 

Čak i Živi zid, koji se uz protuhe glavnih stranačkih blokova čine najbliže onome što svaki građanin iskonski želi, hipnotički zagovara gospodarski razvoj, monetarni suverenitet i nacionalizaciju banaka. No, jedine prave promjene se mogu dogoditi rušenjem kompletnog kapitalizma, a to podrazumjeva rušenje kompletnog bankarskog sistema, svih vladi, pa i same države, jer su svi ovi elementi čvrsto povezani. Stoga se rješenje ne nalazi u političkim strankama, niti u parlamentarnoj demokraciji (izborima), već u sabotiranju i rušenju ovog zastarjelog sistema.

Korporacijsko - monopolistička kultura i sumrak Hrvatske

Hrvati vjeruju da je recesija u Hrvatskoj rezultat stjecaja okolnosti, te da sve veći broj nezaposlenosti uzrokuje svjetska kriza, a ne sistem parlamentarne demokracije. Hrvati misle da je problem beskućništva u Hrvatskoj produkt 'nekog tamo pijanca koji je imao raskalašeni život', te da to nije produkt države (ako uopće i misle o beskućništvu). Hrvati vjeruju kako su golemi propusti i blamaže političara u strankama koje favoriziraju, produkt nestašluka, pa svake godine praštaju i ponovno glasaju za iste. Hrvati zapravo vjeruju da je današnja korporacijsko - monopolistička kultura (ili njezina uljepšana slika kakva je reinterpretirana na televiziji u obliku infantilnih reklama koje navode na bjesomučnu potrošnju i glasanje za prividna politička lica) prirodna, dobra i neizbježna. Nasuprot tome, takva je kultura zapravo neprirodna, umjetna, bezumna i genocidna.
Umjesto da se političke opcije i sami političari duboko propitkuju, zaslijepljeni su zbunjujućim i ispraznim pojmovima demokracije, koju političari jako često koriste, a da pri tome ni sami ne znaju što znači ta riječ. Osim njih, u Hrvatskoj demokraciju često serviraju obrazovni djelatnici i masovni mediji dok je istovremeno, divlji, neoliberalni kapitalizam poput zraka posvuda oko nas i iznutra i izvana. Ne vidimo ga jer se ne pojavljuje često u medijima, a 'ono što nije u medijima i ono što nije na televiziji, to nije naša realnost'.

Obećanje za nova radna mjesta

Upravo u potrebi za radnim mjestima, političari obećavaju zaposlenja. No, u suštini, nemoguće je doći do novih radnih mjesta. Ona mjesta koja su propala, propala su jer ih je sažvakao neo-liberalni sistem i ona se nikada neće vratiti. To je nešto što buržuj na vlasti neće izgovoriti, jer time više ne bi imao materijala za nova obećanja. Pravo na rad, iliti pravo na otuđeni rad zapravo uopće nema smisla.
U plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki i nitko nije imao veće ili manje pravo na hranu ili dom. Poglavice, šamani i vračevi služili su svojim sunarodnjacima. Kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova. Tako nastaju vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo). Tada je moguće natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti – eksploataciji / otuđenom radu.



Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga. Ljudi inzistiraju na svom pravu na rad, što je i razumljivo jer u ovom robovlasničkom sistemu to jest jedini način da se preživi, jer se mora raditi kako bi se plaćalo skupe režije, porez i hrana (koja bi trebala biti besplatna). Uistinu, malo je različitosti u događajima danas, od onih koji su se zbili u prošlosti, kada su robovi preklinjali svoje robovlasnike da im plate za svoj rad, skrate radno vrijeme, daju besplatni topli obrok, naknade za prijevoz i nakon toga će oni pristati i dalje biti robovi. To su stvari koje su robovi zatražili 1.svibnja prije 100 i nešto godina. Isto se čini i danas, preklinju se robovlasnici da daju posao i plaće, kako bi se kupio automobil ili digao kredit za stan. Stvari se nisu previše mijenjale, osim što sve izgleda ˝prihvatljivije˝ i ˝moralnije˝.

Političarima nije interes stvoriti samoodrživi sistem, jer sistem ne može biti održiv uz političare i parlamentarnu demokraciju. Iako je zapošljavanje, povećanje standarda, povratak profita u javni sektor, obnavljanje gospodarstva ili zaštita prirodnih resursa nešto što često čujemo od političara za vrijeme njihovih besramno infantilnih kampanja, ono nije u njihovom interesu. Ušteda na ljudskoj snazi prioritet je neo-liberalizma i mnogo je isplativije ulagati u vojsku, oružje, te ulaganjima u privatne sektore i privatne banke. Sve dok postoji relativna kupovna moć, nema potrebe za bilo kakvih progresom u društvu. Financijske krize i uvođenje mjera štednje kao odgovora na nju započeli su rastakanjima socijalnih i radničkih prava od strane politike koju sprovodi država. Nikoga nije briga za to što vi nemate posao.

Alternativa – rješenje?

Po svemu sudeći, jedino kompletno rušenje postojećeg sistema, te zamjena s potpuno novim sistemom je prihvatljivo rješenje. Niti jedna politička opcija unutar izbora ne nudi rješenje jer, naravno da sistem parlamentarne demokracije ne pristaje na neophodno samouništenje. Dakle, izlaskom na glasačka mjesta i davanjem glasa bilo kojoj političkoj stranci zapravo ojačavamo tu manjinu (1%). Organiziranje prosvjeda koji zahtijevaju izmjenu postojeće vlade s drugom, te raspisivanja novih izbora nisu rješenje jer to nije izlazak iz predstavničke demokracije. Inzistiranje na više radnih mjesta i na povrat kapitala u javni sektor također nije rješenje jer državne institucije ne postoje zbog naroda, već zbog političkih, bogataških elita koje gledaju vlastiti interes. Vrijeme je da shvatite da smo sami sa sobom i mi, 99%, moramo pronaći najfunkcionalnije rješenje i samoorganizirati se! Alternativa za parlamentarnu demokraciju jest direktna demokracija.

Direktna demokracija je oblik otvorene, demokratske institucije (mlađa sestra anarhizmu) u kojoj je potpuno nemoguće očuvati privatne interese i imati hijerarhiju. Ostvaruje se putem radničkih vijeća i plenumima na radnim mjestima, odnosno održavanjem otvorenih skupština u mjestima življenja. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji "demokratski" izabranih političara pod utjecajem kapitala, je pravo rješenje za pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta. Tome da donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama) bude u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite, mogu se protiviti jedino buržuji.

U trenutku kada država i ekonomija profunkcioniraju po principu direktne demokracije uz uvažavanje temeljnih načela solidarnosti, materijalne ravnopravnosti i pravednosti, dolazimo do tranzicije prema boljem, za život ugodnijem, solidarnijem, održivijem te pravednijem društvu na kojemu se temelje sve ˝utopijske˝ideje.



Prvotno je rješenje to da svaki pojedinac prestane glasovati za političare koji pripadaju buržujskoj eliti. Za promjenu, pojedinac bi trebao početi snositi odgovornost i donositi odluke sam za vlastiti život. Glasovanjem za aktualne političke stranke koje vladaju državom zadnjih 20 godina se čini upravo suprotno. Dapače, sva šteta koja je nanesena narodu, nanesena je zapravo odobrenjem samog naroda koji je birao svog mecenu, vlasnika da sjedi na Pantovčaku i odlučuje o životima ljudi s kojima se ne može poistovjetiti niti osjeća apatiju. Zato, predstavnička demokracija u kojoj živimo i koju ljudi održavaju, jest ne-progresivan, zastarjeli sistem koji dokazano ne funkcionira.

Na kraju: golema je razlika ako na izborima više od 50% ljudi križa listiće, te ako više od 50% ljudi  ne izađe na izbore. Stoga, križanje listića je aktivno sabotiranje postojećeg sistema parlamentarne demokracije, te korak prema nečemu novom.




Rezultati anketnog pitanja (1.9. - 10.9.2016.):
Na izborima 2016. biram:
HDZ - 6%
SDP - 24%
MOST - 4%
HNS - 1%
Živi Zid - 11%
Bandić - 2%
HSP - 0%
neka druga opcija - 12%
ne izlazim na izbore - 28%
križam listić - 11%

Ukupno glasova: 97

duh-vremena @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
o blogu

  • Tekstovi na ovom blogu obrađuju teme o ljudskim pravima, aktivizmu, globalizaciji, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, itd. 'Duh Vremena' označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određenog vremenskog razdoblja.
Brojač posjeta
442111
Index.hr
Nema zapisa.