aktivizam, ljudska prava, anti-kapitalizam
Svijet bez granica
Blog
nedjelja, rujan 20, 2015

Prostor Balkana postao je fokus najveće izbjegličke krize nakon Drugog svjetskog rata. Od kuda izbjeglice dolaze? Zašto dolaze? Koji su to ljudi? Hoće li ostati kod nas ili će krenuti dalje? Sve su to normalna i legitimna pitanja. No, postoji još jedna tragedija koja konkurira ovoj potonjoj, svojom stravičnošću. Ta tragedija se odnosi na štetu koju čine mediji.


Programi na televiziji danas predstavljaju katalizator straha i teže isključivo ka širenju masovne panike. To nije ni čudo s obzirom na to da su hrvatski mediji samo batrljak korporatističkih mass-medija koji su tu da potpomažu imperijalističku, neo-kolonijalističku vladu SAD-a u tlačenju naroda Libije, Afganistana, Sirije te devastacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Jednako aktivno strah i islamofobiju promoviraju i mediji u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i u cijelom ostatku Europe uključujući i Hrvatsku.
Europskom komisijom vladaju bezosjećajne hulje, a Europa, koja je obvezna prema svojim poveljama osigurati ljude u bijegu pred ratom, pretvorena je u bankarski kartel prepun uplašenih fašista. Zemlje u srednjoj Europi (Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i Hrvatsku) predstavljaju europske pendreke koji bi trebali surovom fizičkom silom sprečavati ljude da prodru dublje u Europu. Takva surova sila se nakuplja u pijanoj svjetini u Njemačkoj, koja se napila medijsko anti-informativnog sadržaja. Napila se takvog sadržaja i svjetina u Hrvatskoj.


U Hrvatskoj konkretno, čini se da nije bilo rata prije 20 godina. No, kada je potrebno mrziti Srbe, tada nam je referenca na ratna stradanja u 90tima vrlo bliska. Sada kada nam se u državi nalaze izbjeglice od rata (kao što smo i mi imali rat), sjećanja na devedesete su nam izblijedila, kao i mogućnost da se solidariziramo s ljudima koji su propatili. Umjesto toga, populariziraju se rasističke i klasne predrasude zbog medija koji šire dezinformacije, paniku uz dlaku desničarskoj struji na čelu s Kolindom, kako bi se opravdala militarizacija države I vojna intervencija na ove ljude koji su već u bijegu od jednog rata. Kakvo licemjerje od hrvatske vlasti i svih podupirača ove komedije od politike.
Mediji neprekidno hipnotički ponavljaju strah od terorista, što nas podsjeća na identičnu medijsku propagandu vršenu u SAD-u od 2001. Žalosno je to što se od medija uopće nemogu očekivati kvalitetne javne rasprave u kojima će biti objašnjeno: Tko je započeo rat u zemljama iz kojih dolaze izbjeglice i tko su uistinu teroristi? 


Sukreatori izbjegličke krize


Za početak, da bi shvatili stvarne problem ovog naroda, te koliko smo sretni jer smo ‘slučajno’ rođeni na tlu Europe, treba naglasiti da je Bliski istok najiscrpljenija regija u svijetu. Ne samo u pogledu fosilnih goriva, već i zbog iscrpljivanja stanovništva ovih regija kojima se kao lopaticom nabacuju lokalni diktatori zaogrnuti vjerskim fundamentalizmom i globalne ubojice zaogrnute nasmiješenom demokracijom prepunom oružja i bombi. Govorimo o regiji koja uz Centralnu Aziju i Rusiju čini stratešku elipsu, područje u kojemu se nalaze 75% naftnih i 65% plinskih nalazišta u svijetu.


1920. godine, najmoćnije naftne korporacije su tzv. ‘Ugovorom crvene linije’ podijelile interesne zone u regiji i Amerikanci su shvatili gdje se krije sveti gral budućih odnosa u svijetu. Američki predsjednik Roosevelt se prije kraja Drugog svjetskog rata u veljači 1945. našao sa saudijskim prince Ibn Saudom i lijepo mu je ponudio da mu ovaj pokloni nafte, koju ionako ima u izobilju, a SAD će ga u zamjenu naučiti kako da bude prvi poslijeratni diktator. Tako su se SAD obvezale na to da štite Saudijsku dinastiju, a Saudijska Arabija je postala jedan od najvećih kupaca američkog oružja, uz Egipat i Izrael.


Nakon Saur revolucije, vlast u Afganistanu su preuzele dvije suparničke komunističke partije. U strahu da komunistička vlast ne propadne, SSSR je intervenirao 1979. na strani partije Parcham koja se zalagala za jače veze sa Sovjetima. Moskva je planirala ostati najviše dvije do tri godine u zemlji, ali se zadržala gotovo cijelo desetljeće. Udružene vojne snage sovjetskih i afganistansko-komunističkih snaga su potom vodile teške borbe sa antikomunističkom oporbom u zemlji, a sustavno bombardiranje sela i razni masakri doveli su do katastrofalnih ljudskih žrtava. Usprkos četiri rezolucije Opće skupštine UN-a u kojoj se poziva na povlačenje stranih vojnika, Crvena armija je ostala u Afganistanu. Sovjetsku intervenciju razne su države gledale sa neodobravanjem, jer nisu htjele da SSSR nastavi dalje do Pakistana i izađe na Arapsko more, a i smatrali su da je intervencija izravno kršenje načela detente. No, stvar su izmijenile anti-sovjetske snage pod nazivom Mudžahedini, teroristička organizacija koju su naoružavale i podupirale SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Iran, pa i Kina. Jimmy carter je odobrio 5 000 milijuna dolara u službu organiziranja Mudžahedina, a potom su ih trenirali SAD zajedno s obavještajcima MI6.

SAD je htio vojno i ekonomski iscrpiti SSSR, te od Afganistana stvoriti "sovjetski Vijetnam". Javnost SAD-a je bila potpuno nesvjesna, a nesvjesna je i sada, da je njihova vlada financirala, podupirala i trenirala islamističke ekstremiste, te da su njihovi produkti Talibani, Osama Bin Laden (koji je i treniran od strane SAD-a) Al-Qaeda, a potom i 11.9. Dolazimo do bolne činjenice: za SAD postoje ’dobri’ i ’loši’ terorizam. Od toga dali je on loš ili dobar po svemu ovisi koliko je koristan samoj vladi.
Neposredno nakon što su Talibani došli na vlast 1996. U Afganistanu, Clinton je nastavio sa svojim planom za Afganistan i centralnu Aziju, koji se ticao rezervi nafte i plina. Talibani su se nagodili s njime, a on ih je pozvao u Washington i Texas, gdje je proveo svoje partere u shoping, te turističke atrakcije poput NASA svemirskog centra i planine Rushmore. Uz pomoć Talibana je kreirano stanje olakšanog uzgoja opijuma u Afganistanu, što je drugi razlog potrebe dominacije SAD-a nad Afganistanom. UN procjenjuje kako je u Afganistanu urod opijuma u 2005. Godini dosegao rekordne razine od 6100 tona, dovoljno za proizvodnju 610 tona heroina. To je 92% svjetske proizvodnje. Talibani, sada naučeni politici, zapošljavali su lokalni puk na poljima opijuma kao jeftinu najamnu snagu, jer su savezničke snage ionako prethodno do temelja uništile konkurentnost bilo koje druge poljoprivredne kulture. S obzirom na to, SAD je imao povoda slati im vlastite ’prehrambene proizvode’, u vidu humanitarne pomoći, a Talibani su im nazad slali pošiljke opijuma za potrebe ’normalnog’ funkcioniranja bogatijeg sloja u SAD-u.

U vremenskom periodu koji je uslijedio, SAD je zaključio kako je daleko veći trošak kontrolirati resurse putem posrednika, vlastitih umjetnih tvorevina - Talibana, te da je potrebno poduzeti konkretne korake. Dolaskom Busha na vlast, napad 11.9. otvorio je nove mogućnosti: propaganda za početak novog rata, poboljšanje reputacije vlade SAD-a u javnom mnijenju, te učvršćivanje kontrole nad resursima u Afganistanu. Uoči rušenja WTC-a 11.9., medijska propaganda je podigla uzbunu do svojeg maksimuma. U samo jednom danu svaki je Amerikanac znao za postojanje terorističke prijetnje koja je usmjerena protiv njega i njegovog naroda. Amerika se ujedinila u podršci vojne intervencije SAD-a i NATO-a na vojne baze u kojima se nalaze Talibani, te Osama Bin Laden. Amerika je poželjela osvetiti stradalnike trgovačkog centra i interesantno jest da je već neposredno, nekoliko dana nakon 11.9., u zračnom napadu SAD-a na Afganistan (u cilju borbe protiv terorizma) stradalo 3000 civila, više nego ih je poginulo u samom rušenju WTC-a. Stradali civili se nisu nalazili u talibanskoj vojnoj bazi. Nisu se nalazili čak ni u blizini Talibana. Ova akcija je nazvana ’zacjeljivanje mira’.





Upravo je to jedan od razloga za pokretanje rata uz pomoć dezinformacija i medijskom manipulacijom javnog mnijenja o terorističkoj prijetnji. A hrvatski mediji samo potvrđuju da su dio jedne zapadnjačke medijske korporacije koja filtrira vijesti i kreira javno mnijenje po svojoj volji, ovaj puta koristeći strah od terorizma u identične svrhe. Nadalje, Američka ’Dostava demokracije’ je dugoročna politika vlade SAD-a s ciljem stvaranja kaosa, nereda i nestabilnosti u napadnutim zemljama. Masovno ubijanje nedužnih civila su samo izgovori za vojne kampanje intervencije u Afganistanu, pod izlikom borbe protiv terorista. Danas je Afganistan vođen novim režimom, prethodni je potpuno pokraden od strane SAD-a, Američke vojne baze su posađene uzduž i poprečno Afganistana i jedan dio plana je ostvaren. Zatim slijedi Sirija.

Vlade Sirije, Iraka i Irana potpisale su ugovor o plinovodu u vrijednosti od 10 milijardi dolara koji će povezivati te tri zemlje. Katar se, pak, ovom projektu odlučio snažno suprotstaviti jer svoj plin izvozi isključivo pomorskim putem, a Saudijska Arabija odbila je njegove zahtjeve da izgradi plinovod preko Saudijskog teritorija prema Mediteranu. 2009. Assad odbija potpisati sporazum s Katarom kojim bi mu se omogućila izgradnja plinovoda preko Sirije. Sirijski predsjednik pravdao je svoj potez tvrdeći kako mora zaštiti svog saveznika, Rusiju, koja je najveći dobavljač prirodnog plina za Europu. Rusija upravo u sirijskoj luci Tartus ima pomorsku bazu. Jasno, slobodan izlaz Rusije na Mediteran nipošto ne odgovara Sjedinjenim Američkim Državama koje su stoga počele vršiti pritisak na Katar protiv Irana i Sirije.
Iznenada, u srpnju 2011. godine Sirijom se šire nemiri zbog snajperista koji su ubijali sirijske stanovnike. Postoje svjedočanstva koja potvrđuju da su snajperisti bili strani agenti, pripadnici tzv. "odreda smrti", infiltrirali kako bi izveli krvoproliće nad civilnim stanovništvom i pokrenuli građanski rat, ali i stvorili priču za zapadne medije kako bi se opravdala potreba za novom ’dostavom demokracije’ i svrgavanjem Sirijskog predsjednika i njegove vojske. Bashar al-Assad je naivno pokušao promijeniti stajalište zapada promjenom nekih zakona i puštanjem političkih zatvorenika, ali urota protiv Sirije je već odavno bila skovana od strane SAD-a koji je već u granicu ufiltrirao plaćenike CIA-e i MOSSAD-a teroriste i islamističke radikale.
Ova nova forma terorizma, u obliku vidljivih terorističkih organizacija koje se aktivno distribuiraju putem društvenih mreža, pokazao se kao najpraktičniji u brisanju posredničkih veza sa s tvorcem - vladom SAD-a. Ove paravojne organizacije, trenirane od strane obavještajaca, mutirane u ISIL služe kao kopnena vojska zapadnom savezu za ostvarivanje njihovo cilja destabilizacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. O tome sam pisao u prethodnom postu.

Danas, masovni masakr civila koje vrši ISIL, SAD koristi u propagandne svrhe za podršku za nastavak rata protiv terorizma, kojega zapravo vrši vlada SAD-a, NATO i Europa. Stoga, istina koja nam se nameće jest da sam ‘terorizam’ i islamistički ekstremisti imaju vise veze s SAD-om i NATO-om nego s muslimanima, islamom i izbjegličkim valom.
Mora se naglasiti da Europa direktno, bezrezervno asistira, šaljući vojne snage u Afganistan i Irak, sudjelujući u bombardiranju Sirije i uništenju Libije, te prodaji oružja Sirijskim pobunjenicima, iliti ISIL-u. Svjedočili smo u medijima, više na internetu nego na televiziji koja je pod većom kontrolom, da je Hrvatska vlada prodala oružje u vrijednosti od 700 milijuna kn sirijskim pobunjenicima (ISIL-u). Evo izvještaja Jutarnjeg lista:

’U razdoblju od početka studenog prošle godine, do veljače ove godine, sa zagrebačkog aerodroma Pleso poletjelo je ukupno 75 transportnih civilnih aviona kojima je prevoženo naoružanje za sirijske pobunjenike. Tim avionima je, osim hrvatskog oružja, prevoženo i oružje iz drugih europskih država, čije su prikupljanje organizirale Sjedinjene Američke Države. Naime, američki dužnosnici angažirali su partnere - Hrvatsku, Saudijsku Arabiju, Jordan i Tursku u operaciji naoružavanja protivnika sirijskog režima. Sjedinjene Države organizirale su prikupljanje oružja, Saudijska Arabija je plaćala, a Jordan i Turska prevozile su oružje koje je potom s jordanskog teritorija prebacivano u Siriju.
U cijeloj priči Hrvatska se pokazala kao pouzdani partner SAD-a. Washington je odigrao krucijalnu ulogu u procesu ulaska Hrvatske u NATO i sada u Europsku Uniju. Osim toga, američko ministarstvo obrane u velikoj mjeri opremom i naoružanjem potpomaže Hrvatsku vojsku u Afganistanu te osigurava besplatni prijevoz naših vojnika u misiju ISAF. Stoga je potpuno jasno da je Hrvatska kao vjerna saveznica pozitivno odgovorila na američki zahtjev za sudjelovanje u operaciji dopreme oružja u Siriju, Sirijskim pobunjenicima.’




Kako li je to samo plemenito od Hrvatske političke elite i Hrvatskog naroda. Zajedno s EU, Kolinda, Hrvatska vlada i narod su poduprli islamističke pobunjenike u borbi protiv Sirijskog naroda. Upravo je taj narod kročio u Hrvatsku i sprema se za put prema Njemačkoj. Dakle, možemo po svemu sudeći reći da je Europa, a također i sama Hrvatska sukreator situacije u Siriji. Politiku terorizma bezuvjetno podržavamo od trenutka kada smo stupili u NATO savez, trenutno najmoćniju terorističku organizaciju koja je kriva za danonoćna bombardiranja Libije, Iraka, Sirije, Afganistana i mnogih drugih, te za smrt stotine tisuća civila pretežito žena i djece, sve u svrhu ’dostave demokracije’. Na kraju je tu i naša draga Kolinda i njezina bezuvjetna predanost NATO-u i SAD-u.





Tko je u ovoj priči, zdravorazumski, pravi terorist? Postoji li veće licemjerje od toga da se sirijski narod naziva teroristima? Dragi narode, tražite teroriste na krivom mjestu. Cjelokupna paranoja oko infiltriranih ISIL-ovaca je medijska propaganda. Čak i da se na trenutak zdravorazumski pomisli o toj mogućnosti, zar zaista vjerujete da je ISIL-ovcima, plaćenicima samog zapada, jedini način da uđu u Europu gurajući se s ljudima kroz bodljikave ograde ili, još bolje, gurajući se za svoje mjesto u brodova koji plove preko Sredozemnog mora s rizikom da se utope zajedno s stotinama tisuća očajnika? Kada govorimo o samoubilačkim napadima, oni koji su ih izvodili unazad 10 godina su svi odreda prelazili granice neopaženo, legalno, sa svim potrebnim dokumentima, u skupocjenim odjelima i poveznicama s obavještajnim agencijama. Stoga, teroristički napadi se događaju samo tamo gdje to odrede vlade. Ako postoji potreba da se terorizmom unese nemir, kaos, strah i pomutnja, to će se dogoditi bez obzira da li su imigranti u državi ili nisu. Stoga, umjesto da se ove ljude tretira kao teroriste, trebalo bi teroriste prvo riješiti u vlastitom dvorištu.


Najčešće postavljena pitanja


Prođimo još jednom kroz najčešća pitanja:
Zašto izbjeglice ne idu u Tursku, Saudijsku Arabiju, Katar i Arapske emirate,zemlje koje su bogate i koje imaju kapacitete da ih prime? Izbjeglice iz Sirije ne odlaze u Tursku jer je u Konvenciju Ujedinjenih Naroda o izbjeglicama iz 1951. zbog Turske i njezinog geografskog položaja naknadno dodana stavka, da može prihvaćati samo izbjeglice iz europskih zemalja. To konkretno znači da Sirijci koji su prebjegli u Tursku u njoj nemaju pravo na beneficije kao što je trajno boravište i zaposlenje već u tu svrhu moraju potražiti neku drugu državu, što u praksi konkretno znači onu u Europi. Pretpostavka da izbjeglice trebaju ići u zemlje Perzijskog zaljeva je apsurdna, zbog činjenice da je Saudijska Arabija, zajedno s Katarom saveznik SAD-a u destabilizaciji Sirije. Stoga, po kojoj logici bi ovi ljudi trebali njima kucati na rata? Urazumite se. Saudijska Arabija, Katar, UAE i Kuvajt ulažu u sirijski sukob i igraju važnu ulogu u financiranju i naoružavanju pobunjeničkih i islamističkih frakcija koje se bore protiv sirijskog predsjednika Asada. Odnos Zaljevskih zemljama (Katara i Saudijske Arabije) prema Siriji se ne svodi na rasizam, već na duboku klasnu netrpeljivosti. Sirijce, kao i Afganistance koji se također nalaze među izbjeglicama, u Zaljevskim zemljama smatraju ‘nižim’ bićima pa su potonji stoga suočeni s brojnim predrasudama. Netko će reći: ‘Pa zar tih predrasuda nema i u Europi?’ ‘Da, ima’. Međutim, Europska Unija (generalno) egzistira na principu ravnopravnosti, instituciji ljudskih prava i razvijenom sustavu socijalne pomoći. Toga u Zaljevskim zemljama nema. U Kataru poslodavci inozemnu radnu snagu tjeraju na višesatni težak fizički rad na visokim temperaturama bez vode, nimalo se ne vodi računa o njihovoj sigurnosti na radu, a poslodavci im mogu čak zabraniti odlazak iz države, i to na neodređeno. Koliko je sustav okrutan možda najbolje pokazuju podaci iz 2014. o radnicima iz Nepala zaposlenima na konstrukciji građevina za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. Prema tim podacima, svaka dva dana umre jedan radnik.


Kako to da su većina njih mladi muškarci? Među izbjeglicama siz Sirije se nalaze Afganistanci!? Odgovor na ovo pitanje je jasno ako uzmemo u obzir činjenicu da ovi ljudi većinom ne bježe od rata u datom trenutku. Sirijci, naime, napuštaju Siriju već 5 godina, otkako je rat izbio i većinu ovog vremena su proveli u teškim uvjetima, u kampovima za izbjeglice u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Među njima u kampovima se nalaze i izbjeglice iz drugih ratom pogođenih zemalja. Periodično, žene i djeca imaju priliku: biti deportirani u Irak, Siriju, Afganistan, ili poslani u Europsku uniju. Unazad zadnjih mjesec dana, preostali su muškarci (od kojih su dobar dio pri pristizanju u kampove bila još djeca) puštani iz kampova kako bi ih se riješile tamošnje vlasti, i kako bi u Egiptu dočekali čamce kojima su se preko Sredozemnog mora prebacivali nesretnici. Dio preostalih muškaraca su se valu pridružili kada je prolazio kroz Tursku i to objašnjava razlog čemu dominiraju mladi muškarci u gomilama, ali i zašto svi ljudi u valovima nisu Sirijci, već mješoviti narodi.
Ne-informiranost javnosti je tragedija podjednaka tragediji koju je proživio ovaj narod. Žalosno je što malo ljudi pokazuje uopće i volju da dobije odgovore na ova pitanja, jer se ona ionako ne postavljaju s ciljem da se nađe odgovor, već da se opravdava rasizam i klasna netrpeljivost.

EU se mora suočiti s posljedicama svoje politike koju vodi u tuđim zemljama. To je istina koju uplašeni fašisti u Europi nisu u stanju prihvatiti, jer je lakše kriviti druge nego pogledati u samoga sebe. Jer, koja rješenja vode fašistički pokreti koji jačaju u Europi pod navalom izbjeglica? Rješenja se uopće ne nude, barem ne ona zdravorazumska! Rješenja za desničare/fašiste i neo-naciste u Njemačkoj je građanski rat i istrebljenje imigranata koji dolaze u Njemačku. Isto rješenje nude i fašisti u Hrvatskoj s tenzijama da militariziraju društvo i pendrecima, gumenim metcima i vodenim topovima isperu izbjeglice s svog praga. Napadi na izbjeglice postali su novi brutalni "sport" europske radikalne desnice. Situacije u i oko njemačkog grada Dresden postaje ozbiljna, tamo sada već sistematski djeluju skupine koje se može početi nazivati paramilitarnim skupinama. Napadaju imigrante svakodnevno i samo je pitanje dana kada će stvari izmaknuti kontroli, odnosno kada će se početi zbrajati i prve žrtve na obje strane. Neće biti ni drugačije s fašistima u Hrvatskoj.

No, postoji odgovor i na pitanje koje se najviše uzvikuje: Što među izbjeglicama rade imigranti? Oni imaju mobitele i pune džepove novaca i nisu sirotinja!

Argument glede novca, koji bi trebao dokazati da 'tu nešto ne štima' je najveća budalaština. Naravno da ovi ljudi u svojim džepovima imaju novac: bijedne životne ušteđevine koje nose sa sobom da bi platili razne karte i prijevoze, što na kraju zloupotrebljavaju taxisti i mnogi drugi koji se žele okoristiti ovom situacijom. No, ako pričamo o imigrantima i silnoj zbunjenosti odakle ih toliko i s kojom namjerom dolaze, trebamo se prisjetiti da ih je, zapravo, Angleda Merkel pozvala, u svojem istupanju u javnosti, početkom prošlog mjeseca! Upravo tako, Anglea Merkel je nedvosmisleno, direktno poručila kako će primiti sve Sirijce koji zatraže u Njemačkoj azil, bez obzira na koji način stigli do teritorija Njemačke. Ovu javnu, medijsku izjavu su zaboravili mnogi nakon što je bila pometena kaosom s izbjegličkim valom, kojeg je zapravo uzrokovala kancelarka. Nije teško niti shvatiti da ova izjava zapravo jest potpuno zdravorazumska, i koliko god se to nekima činilo sumanuto, ali Njemačka treba upravo ove imigrante.



Prisjetimo se kako je Njemačka došla do svog današnjeg bogatstva. Do druge polovice 30tih se gospodarstvo Njemačke zasnivalo na jeftinoj radnoj snazi u koncentracijskim logorima, da bi, nakon što su Hitleru sve lađe potonule, u šezdesetima ta jeftina radna snaga iz logora bila zamijenjena s jeftinom radnom – gostujućom – snagom. Njemačkoj je odgovarao status zemlje u usponu koja se bogatila na otimačini, te na kapitalu stečenom na konte iskorištavanja ljudi u logorima, a zatim gostujućim robljem. Ali, kada su ti radnici(roblje)ostali u Njemačkoj i kada su počeli rađati djecu, stjecali i gradili vlastite kuće, i kad su se počeli educirati i pretvarati u pristojne ljude, ovom narodu gospodara to se više nije svidjelo. 50 godina kasnije se ponavlja ista stvar: Neo-nacisti i fašisti galame na ulicama Njemačke, isto ako i prije 50 godina.
No, u idućih 15 godina čak polovica kvalificiranih radnika Bundesrepublike otići će u mirovinu, ekonomije južne Europe polako će, ali sigurno, ipak izići iz velike krize eurozone, a to će ukupno imigraciju unutar EU granice znatno smanjiti. Bez pozitivne imigracije, broj radnih ljudi u Njemačkoj će do 2050. pasti s 45 milijuna na svega 29 milijuna. Čak i da broj žena koje rade bude izjednačen s brojem muškaraca i čak da se dob za odlazak u mirovinu podigne na 70 godina, ukupan broj zapošljivih ljudi do 2050. može se podići za svega 4,4 milijuna. Ove brojke potvrđuju, sasvim jasno, imigracija je za Njemačku pozitivna stvar. No, problem su neo-nacisti i njemačka desnica kojoj ne odgovara da im u zemlji rade stranci, da tamo žive, rađaju djecu, ili da se, ne daj bože, miješa njemačka krv. Stoga desne stranke podupiru neo-nacističke uličarske galamdžije, dok s druge strane postoje poslodavci koji se nadaju dolasku što više stranaca, izbjeglica, imigranata. Angela Merkel se ovdje nalazi između dvije vatre. Prvo je pozvala izbjeglice, a kada su ti ljudi ovaj ’poslovni poziv’ shvatili ozbiljno i kao jedinu šansu da se spase iz rata, pohitali su svi u golemom valu, odjednom, prema Njemačkoj. Taj val je uzrokovao toliku paniku i kaos, zajedno s strahom od terorizma, da se kancelarka odjednom 'naglo predomišlja', a čini se da mjenja mišljenje iz sata u sat. Ako dobro proučimo njemačke potrebe za ljudskim resursima moglo bi se zaključiti da vlasti u Berlinu čak i koriste rat u Siriji kao opravdanje za privlačenje ogromnog broja ljudi. Dok ih Njemačka nije eksplicitno pozvala s "dođite, trebamo vas", nisu niti dolazili.



Imigranti i izbjeglkice sada, nakon probijanja kroz Tursku, Grčku, Makedoniju, Srbiju, ulaze u Hrvatsku i otkrivaju kako su se pravila promijenila. Prvo bodljikava ograda, specijalna policija, vojska, suzavac, palice, vodeni topovi... kako to? Njemačka javnost se prestravila slike izbjegličkog vala, i desnica je počela galamiti na ulicama. Merkelica je s ciljem da si kupi nešto vremena, u međuvremenu izmijenila svoj poslovni poziv, i sada je odlučila neko vrijeme ostaviti ih u Beogradu, Zagrebu, Budimpešti, Sofiji, Pragu da se vidi “kakvi su”, kako bi malo dobili po kičmi s europskim pendrecima. Kolinda i Hrvatska desnica su samo čekali priliku da imaju kog batinati, kad im već Srbe u Hrvatskoj štiti zakon, sada mogu batinati izbjeglice i pokazivati sami sebi kako su vojno potentni.
Jedino rješenje koje se nudi je kontriranje takvom nasilju, kontriranje islamofobiji, mržnji i rasizmu te zdravorazumsko sagledavanje istine o tome tko je sukrivac situacije i tko je odgovoran.
Jedini cilj treba biti povratak ovih ljudi svojim kućama, dakle, prestanak rata u Libiji i Siriji. Dovoljno je samo da SAD zaključi da im je Sirija jedna daleka zemlja i da više nije na njima da odlučuju tko predstavlja njezinu legitimnu moć.
Ako se to ne dogodi, Njemačka će kad tad morat spustit granice i primit svoje potencijalne uposlenike kojima je zakazala termin za razgovor o poslu. No, to nije rješenje bjesomučnom ratu kojeg SAD, zajedno s NATO-om i Europom vodi u Siriji.

Stoga, isključivo je zagovaranje mira u Siriji, te progovaranje o tome tko su uistinu teroristi, potrebno stalno i svugdje. Do tada, neophodna je pomoć ljudima u nevolji. Prihvatni centri u Hrvatskoj su oformljeni i trebaju što više volontera. Usprkos onome što propagiraju anti-informativni mediji u Hrvatskoj, usprkos širenju straha, prezira i mržnje, događaju se pozitivne stvari!









Film preporuke: Abby Martin / Tko je kriv za izbjegličku krizu? (HR prijevod)




Ukoliko želite primati obavjest svaki puta kada objavim post, pošaljite mail na: duh_vremena@yahoo.com

PS: Isprike u greškama u pisanju. Postove pišem u ograničenim uvjetima i ispravljam ih naknadno, nakon objave. Puno stvari sam i izostavio jer prostor blogera ima ograničenja u količini teksta. No, sve to nije razlog da me u komentarima svejedno ne opomenete, u slučaju da smatrate da je nešto bitno izostavljeno.


duh-vremena @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
o blogu

  • Tekstovi na ovom blogu obrađuju teme o ljudskim pravima, aktivizmu, globalizaciji, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, itd. 'Duh Vremena' označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određenog vremenskog razdoblja.
Brojač posjeta
444324
Index.hr
Nema zapisa.